Naslovna Analize Agresivne onlajn rasprave podstiču podele u društvu

Agresivne onlajn rasprave podstiču podele u društvu

0

Rasprave na društvenim mrežama odavno su prešle granicu dobrog ukusa, a politička ideologija sve češće se brani agresivnošću, etiketiranjem i govorom mržnje.

Nekada se Fejsbuk koristio za spajanje sa prijateljima širom sveta, lajkovanje fotografija i čestitanje rođendana ili diplomiranja, slično je važilo i za Instagram, dok je Tviter bio „mreža za mudrovanjeˮ, razmenu nekada vrlo različitih mišljenja, čak i za konstruktivnu diskusiju. Toga odavno nema ili je prisutno u tako maloj meri da ne može da se primeti u moru napetih rasprava, vređanja i izliva mržnje i agresije koje nemamo priliku tako često da srećemo na drugom javnom mestu. I to je ono za šta su društvene mreže mnogima posebno pogodne. Da drugima saspu u lice, odnosno na „lajnu”, sve što misle i još malo preko toga, i to često skriveni iza nekih drugih, iza animiranih „avatara” ili izmišljenih profila.

Tako je samo ispod jednog teksta objavljenog na Fejsbuk stranici lista Danas nedavno bilo više od 300 komentara na tekst jedne osobe iz vrha vlasti, a paljba osuta po njoj išla je od vređanja frizure, prozivanja zbog, kako se navodi, kupljene diplome, do psovanja zbog nepotizma. Bio je onih koji su stajali u odbranu načela te osobe, ali i oni bi bili počašćeni „sočnim” izrazima. I dok se u ovakvim objavama na mrežama potkrade i po koje smisleno objašnjenje, lepo upakovano pitanje ili dobronamerna kritika, ima i primera gde toga nema ni u naznakama.

„Pogledajte profil i jasno će vam biti da je veštica!”, „Srbofobična veštica”, „kravo glupa”, kao i niz drugih uvreda i jezivih psovki upućivane su novinarki Danasa Snežani Čongradin u komentarima ispod njenih kolumni, čak i na njenom ličnom profilu. Takvi tekstovi su prethodnih godina bili idealno tlo za raspirivanje mržnje, uglavnom direktno prema njoj.

Ona kaže da joj je žao zbog toga jer je sa tim istim ljudima koji su je napadali i pisali uvrede zapravo na istoj strani – protiv ratno zločinačke matrice i lopovluka nekolicine moćnika. Nekada ju je sve to, kako kaže, pogađalo, ali danas više ne.

„Kada sam bila mlađa uticalo je u smislu toga da sam bila razočaranija, jer sam bila uverena da radim u javnom i opštem interesu, a da se to, ne samo ne prepoznaje, već izaziva pozive na linč i mržnju. Danas je drugačiji slučaj. Razumem i zašto tako reaguju, a nisam odstupila nimalo i prilagodila se potrebama održavanja zločinačke i koruptivne političke, kulturne, medijske elite, koja neumoljivo, na istim sramnim osnovama, vlada javnim prostorom od kada se bavim novinarstvom. Zapravo, nadam se da nisam odstupila, jer ne mogu da sudim o sebi samoj. Hoću da kažem da se trudim isto kao i ranije, o tome mogu da svedočim”, kaže Čongradin.

Ne vidi i ne oseća da, osim kod kolega i porodice, ima podršku, naročito ne od državnih organa koje i vidi kao inspiratore te mržnje. Sa svojim napadačima se suočava i to tako što pokušava da im objasni zašto su „na istoj strani”, osim onih koji su plaćeni da to rade. Sa njima ne ulazi u rasprave.

Politička ideologija se danas brani agresivnošću

Upravo je „plaćenika”, odnosno botova sve više na društvenim mrežama. Pojedini otvaraju na desetine profila, vređaju, čak zarad potrebe jednog jedinog posta ili tvita otvaraju jednokratno profil koji potom ugase. Sa takvima se u digitalnom prostoru susreće svakodnevno i sociološkinja Vesna Pešić, inače vrlo aktivna na društvenoj mreži Tviter.

„Komentari kod mene na Tviteru najčešće idu od toga ʼbabo pijanaʼ, do popij malo vina ili popila si vinjak i to su uglavnom budalaštine i odraz društva. Nije Tviter taj koji stvara podele u društvu, te podele već imamo u društvu i one se samo odražavaju na društvene mreže”, ističe Pešić. Te rasprave, napominje ona, najčešće potiču od grupa koje je organizovala vlast, u mnogo manjoj meri verovatno i opozicija.

„Režim koji imamo nema nikakve veze sa nekim modernim idejama, strašno je dubinski rasno nacionalizovan. Čim kažete, na primer, nešto protiv Amfilohija, odmah vas zaskoče. Imate te nacionalističko-religijske grupe  koje su isto organizovane, a to je sve vezano za osnovnu paradigmu koja je retrogradna i koja ovde vlada”, napominje naša sagovornica.

Vesna Pešić kaže da nju od ove tviteraške pojave mnogo više zabrinjava agresija kao društvena pojava.

„Na Tviteru možete da blokirate, pređete preko toga, jer znate na šta oni reaguju. To je najčešća odbrana jedne nacionalističko-retrogradne konzervativne ideologije, i to se brani. Čak i lični napadi na Vučiča su presušili jer je dosadilo da se o njemu piše. Više se pokazuje tamo gde se govori o toj njihovoj ideologiji”, napominje Pešić.  Naše društvo je u tom pogledu, kaže ona, propalo i teško je oporaviti se.

„Milošević za razliku od njega (A. Vučić prim aut.) nije širio tu konzertvativnu ideologiju jer je bio iz Saveza komunista, a ovo su sada neki mračni crkveno-četnički krugovi. Narod je nekada bio drugačiji. Mi sada imamo situaciju da i neki kulturni ljudi veruju u razne teorije zavere, veruju da je i ovaj virus podvala. Sve je postalo toliko zatucano. Gde god se okrenete vi na to naletite. Progresivno se smanjilo, skroz istanjilo”, ističe Vesna Pešić.

Društvene mreže doprinose podelama

Profesorka Fakulteta političkih nauka Ivana Damnjanović kaže da društvene mreže svakako doprinose stvaranju jaza između različitih grupacija.

„Čini mi se da je to, pre svega, zbog efekta ʼeho komoraʼ, odnosno algoritama koji čine sve težim pristup drugačijim tačkama gledišta. Na ovaj način se svakome čini da ʼnjegoviʼ čine gotovo apsolutnu većinu i susret sa drugačijim pogledima izaziva i iznenađenje i potcenjivanje, što sve može da podstakne agresivnost u komunikaciji”, napominje Damnjanović.

Osim toga, kako kaže, i dalje postoji, naročito u generacijama koje nisu „odrasle na internetu”, stav da je internet na neki način u potpunosti razdvojen od „stvarnog sveta” i da „ono što se desi na internetu ostaje na internetu”.

„Mnogi na društvenim mrežama nastupaju mnogo agresivnije nego što bi bili spremni da to urade u komunikaciji licem u lice. Moguće je, ali ovo je samo moja intuicija, jer nemam istraživanja kojima bih mogla to da potkrepim, da društvene mreže zapravo stvaraju privid da su podele u društvu mnogo dublje i intenzivnije nego što zaista jesu”, naglašava ona.

Lično nije imala naročito neprijatnih iskustava, ali to je verovatno, kako kaže, zbog toga što je njeno prisustvo na društvenim mrežama prilično ograničeno.

„U svakom slučaju, internet i društvene mreže kao njegov podskup imaju jednu dobru osobinu – u svakom trenutku možete da se isključite dok se ne ʼohladiteʼ ili dok druga strana ne izgubi interesovanje, a možete i da blokirate osobu čiji vam se stil komunikacije čini preterano agresivnim ili koja svoju agresiju usmerava direktno ka vama”, ističe Ivana Damnjanović i kaže da i jedan i drugi metod toplo preporučuje, uz napomenu da u slučaju da situacija eskalira treba prijaviti i platformi i policiji.

Nema efikasne pravne zaštite od govora mržnje na internetu

Za psihološkinju Anu Vlajković agresija je samo jedan vid izražavanja, koji se sada iz privatnog prostora preneo u javni prostor koji je dostupan većini stanovništva.

„Ne tako davno javni prostor je bio rezervisan za malobrojne, a danas svako može da ima svoj blog, stranicu, profil, da ostavlja komentare. I sasvim je logična posledica da se posle jednog iznetog stava pojavi nekoliko pristalica, ali i isto toliko protivnika. I tada taj javni prostor postaje arena, u kojoj se ne biraju reči, ne biraju protivnici, niti sredstva – i nadmetanje u uvredama može da počne. Polarizacija je uvek postojala, samo što je sada izraženija, najviše zbog toga što je vidljivija”, ističe Vlajković.

Ona napominje da je agresija često izraz nemoći jer, kako navodi, ljudi koji su nemoćni da bilo šta promene u stvarnom životu okreću se prostoru koji im daje priliku da imaju virtuelnu „moć” nad virtuelnim „protivnikom”. „U realnom svetu čin agresije će biti sankcionisan na neki način – na internetu postoji relativna anonimnost i retko se događa, na žalost, da agresivni pojedinci snose posledice svojih objava”, ističe Ana Vlajković i dodaje da to kao posledicu ima povećan broj društveno nepoželjnih i neprihvatljivih izjava, neke vrste virtuelnih mini ratova, sa svakim ko misli drugačije.

Nemali je broj povreda prava i sloboda u digitalnom svetu, a istraživanje SHARE fondacije pokazalo je da je najčešći oblik te povrede prava objavljivanje pretećih sadržaja i ugrožavanje sigurnosti, zatim i uvrede i neosnovane optužbe. SHARE fondacija je nadgledala digitalni prostor od 2014. do 2019. i za to vreme prijavljen je 481 slučaj povrede prava i sloboda.

„Zabrinjava činjenica da se pretnje i ugrožavanje sigurnosti na internetu prihvataju kao nužno zlo onlajn komunikacije, dok najčešće izostaje efikasna pravna zaštita, posebno kada su na meti novinari. Poslednjih godina zabeleženo je više privođenja osumnjičenih za pretnje, što svakako predstavlja napredak, ali su pravnosnažne presude retke, na njih se dugo čeka, a kazne su blage”, navodi se u njihovom istraživanju pod nazivom Digitalna prava u Srbiji.

Vetar u leđa agresiji na društvenim mrežama daju i političari, ali i mediji, a u kojoj meri može se videti i na osnovu prošlogodišnjeg istraživanja Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM).

Samo u toku jednog dana, pokazalo je istraživanje CEPROM-a, u osam dnevnih listova i 20 najčitanijih portala u zemlji objavi se u proseku 644 teksta koji sadrže neke od elemenata agresivne komunikacije, govora mržnje i senzacionalizma. To znači da svaki medij prosečno objavi 23 takva teksta samo u toku jednog dana, pokazalo je istraživanje pod nazivom „Komunikativna agresija u Srbiji 2019.” U isto vreme, za mesec dana u najčitanijim štampanim i onlajn medijima u zemlji objavljeno je gotovo 20.000 tekstova sa elementima agresivne komunikacije, govora mržnje i senzacionalizma.

Profesorka FPN-a Ivana Damnjanović smatra da nastupi političara svakako utiču na generalno postavljanje tona javne komunikacije, ali ne misli da je to fenomen koji je specifičan za Srbiju, već više nešto što, na žalost, izgleda postaje duh vremena.

„Granice onoga što je pre svega u javnoj komunikaciji prihvatljivo ili neprihvatljivo se pomeraju, ali, kao što sam rekla, čini mi se da je reč o globalnom trendu koji je, samim tim, dosta teško preokrenuti”, napominje Damnjanović.

Gladijatorske borbe u virtuelnom prostoru

Nezadovoljstvo i nemoć koje oseća jedan deo građana su, prema rečima psihološkinje Ane Vlajković, pretvorili internet u arenu za gladijatorske borbe – do uništenja neistomišljenika.

„Opšte siromaštvo, ne samo u materijalnom smislu, koje se povećava svakoga dana, političari koji takođe ne biraju reči i sredstva u političkoj borbi su svakako deo uzroka. Rijaliti programi koji promovišu ispraznost kao ideal, mediji koji slave starlete i kriminalce – sve smo to imali i 90-ih godina, samo što nije bilo pristupa internetu za svakoga. ʼHleba i igaraʼ smo se nagledali, a sada sve to imamo i u virtuelnom prostoru”, napominje Vlajković.

Ona kaže da je trenutno nemoguće zaustaviti govor mržnje na internetu, jer društveni mediji sporo reaguju prilikom prijave profila, a i kada ukinu jedan profil na njegovo mesto dođe pet novih.

„Jedini način borbe protiv nasilja koje se širi virtuelnim prostorom je veće angažovanje svakoga od nas da se mladi obrazuju, kroz formalne i neformalne kanale, da agresija nije rešenje za probleme koji ih tište, da roditelji počnu da obraćaju pažnju na to šta njihova deca objavljuju na društvenim medijima”, ističe Vlajković.

Na javnim ličnostima je, kako kaže, da sopstvenim primerom pokažu da je moguće izraziti neslaganje na civilizovan način, bez uvreda i napada na ličnost.

„Ostaje otvoreno pitanje – ko će tome naučiti političare, koji duže od decenije krše osnovne norme uljudnosti u obraćanju ne samo svojim protivnicima, već i predstavnicima medija i delu biračkog tela koje nije za njih. I opet se vraćamo na početak – rešenje je korenita promena, ne samo zakona, već primene istog, bilo da je nasilje izvršeno na ulici ili u virtuelnom prostoru. Ne može postojati izgovor da su to ʼsamo rečiʼ, jer upravo te reči imaju nesagledive posledice po mentalno zdravlje. O tome treba razmišljati”, napominje psihološkinja Ana Vlajković.

Kako se boriti protiv agresije

Profesorka Fakulteta političkih nauka Ivana Damnjanović podseća da postoje bar dva nivoa regulatornih mehanizama za sprečavanje agresije na društvenim mrežama: pravila samih platformi, koja propisuju kakva je vrsta govora i ponašanja dozvoljena, i nacionalni zakonski okviri koji se primenjuju i na ovaj domen komunikacije.

„I jedan i drugi nivo u načelu funkcionišu, bar do određene mere i naročito u ekstremnim slučajevima koji uključuju, recimo, konkretne pretnje. Međutim, iskustvo pokazuje da to nije dovoljno, i da često agresivno ponašanje ostaje ʼispod radaraʼ kako korporativnih moderator, tako i tužilaštava. Naravno, ovo je između ostalog posledica teškoća da se odredi jasna granica, odnosno nedvosmisleno definiše šta sve tačno spada u agresivno ponašanje i komunikaciju”, ističe Damnjanović.

U tom smislu, kako kaže, generalno smirivanje javnog diskursa jeste jedan od dobrih načina da se i agresivni nastupi na društvenim mrežama svedu na manju meru, kao i dosledno postupanje nadležnih državnih organa – policije, tužilaštva i sudova, koje bi nedvosmisleno poslalo poruku da aktivnosti na internetu i te kako imaju posledice i u „stvarnom svetu”.

Autor: Ljiljana Bukvić

* Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Komunikativna agresija na internetu – kako jezik mržnje i agresivnosti u onlajn sferi utiče na pojedince i društvo” koji sprovodi Centar za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM), a koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here